− Stubičke Toplice, 25. listopada 2010.
hrvatska pjesnikinja
Vesna Parun pripada među najpoznatije suvremene hrvatske pjesnike. Ona je i najistaknutija hrvatska pjesnikinja druge polovice 20. stoljeća. To mjesto u hrvatskoj književnosti zauzela je zahvaljujući raskošnosti pjesničkog izraza, bogatstvu tema i motiva i stvaralačkoj plodnosti. Poezija je prava domena Vesne Parun, no već je poslije druge knjige pjesama počela pisati prozu i drame. Objavljeno joj je preko 60 knjiga poezije i proze i uprizorena su četiri njezina dramska djela. Ona stvara dulje od pedeset godina i već pripada književnoj povijesti. Za svoj pjesnički rad dobila je značajne i brojne nagrade i priznanja. Za zbirku "Pjesme" (1948.) dobila je Nagradu Matice hrvatske, za zbirku "Crna maslina" (1955.) dobila je Nagradu grada Zagreba, za stihovani dječji roman "Mačak Džingiskan i Miki Trasi" (1968.) dobila je Nagradu Grigor Vitez, 1972. dobila je kao najuspješniji dječji pjesnik Zmajevu Nagradu Matice srpske u Novom Sadu, a 1970. u Parizu je dobila Diplomu za poeziju. Njena zbirka "Zore i vihori" (1947.) po mnogo čemu označava važan datum u razvojnom tijeku novije hrvatske poezije.
Vesna Parun rođena je 10. travnja 1922. na otoku Zlarinu blizu Šibenika, gdje joj je otac radio kao općinski činovnik koji je često bio premještan i ostajao bez posla, zbog čega je brojna obitelj (četvero djece) živjela u prilično teškim uvjetima. Zato je Vesna dobar dio djetinjstva i mladosti provela kod tete i tetka u Splitu, u Biogradu na Moru i u Šibeniku. Otac Ante rodom je s otoka Prvića, a majka Antica sa Šolte. Osnovnu školu je završila na Visu, a gimnaziju je pohađala u Šibeniku i Splitu gdje je 1940. maturirala. Bila je odličan učenik i već se od 14. godine uzdržavala podučavanjem. U jesen 1940. upisala je studij romanistike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Onda je došao rat, bježanje u Split, povratak u Zagreb (1942.). Tada su živjeli u Sesvetama kod Zagreba gdje joj je otac radio u općini. Odatle joj je brat otišao u partizane i ubrzo poginuo. U to vrijeme često je obolijevala. Poslije završetka rata nastavila je studij na Filozofskom fakultetu, ali je tada upisala čistu filozofiju. 1947. radila je na pruzi Šamac - Sarajevo, oboljela je od tifusa, a u isto je vrijeme doživljavala krize zbog nesretne ljubavi koja je trajala od 1938. Sve su to bili razlozi prekida studija. Od 1962. do 1967. boravila je u Bugarskoj gdje se udala, razvela i doživjela novi niz nedaća. Od tada je živjela uglavnom u Zagrebu i radila kao slobodni književnik. No nakon pola stoljeća u Studentskom gradu, u zagrebačkoj Dubravi, u Badelovoj ulici 15 (danas Vile Velebita), Vesna Parun svoj je skromni dom 2000., iz nevolje, zauvijek napustila i, vjerujući da je riječ o privremenom smještaju iz zdravstvenih razloga, smjestila se u Stubičkim Toplicama. Ondje je još krajem 70-ih upoznala svoju najveću životnu učiteljicu, prosjakinju Magdicu. U Stubičkim Toplicama proslavila je zadnjih nekoliko rođendana i napisala nekoliko knjiga. Samoću i "otpadništvo" od sadašnje kulture izabrala je sama, ne želeći se nikome klanjati. Neizvjesna i nesigurna sudbina velike poetese u 80-om godinama života sigurno nam ne služi na čast. Možda bismo odgovor na takvu nepravdu mogli pronaći u Vesninoj tvrdnji da se "u školi moglo naučiti mnogo, i u osnovnoj i, kasnije, u srednjoj, i o gramatici i o prirodopisu; manje o povijesti i o zvijezdama na nebu, a o čovjeku i životu - gotovo ništa". Sve u svemu, po njenim vlastitim riječima, provela je vrlo težak život, od djetinjstva nadalje, te je okušala više patnje i stradanja nego radosti. Vesna Parun potpuno se predala književnom radu postavši prva žena u hrvatskoj književnosti koja živi isključivo od književnosti i za književnost. Umrla je 25. listopada 2010. u Stubičkim Toplicama u 88. godini života.
Bibliografija
Vesna Parun počela je pisati vrlo rano, svoju prvu pjesmu "Pramaljeće", napisanu na otoku Visu, objavila je već s deset godina (1932.) u listu "Anđeo čuvar". Slijedi pjesma "Zov" objavljena 1938. godine u časopisu "Sjeme", glasilu muške klasične gimnazije kojem su urednici bili Jure Kaštelan i Živko Jeličić. Već ta pjesma nosi u sebi dah temeljne ideje vodilje: himnu životu, radu i hrabrosti. Osim poezije, piše dječje i satiričke pjesme, prozu i drame. Njezina su djela prevođena na mnoge jezike.
Njene pjesme je na poljski prevela Łucja Danielewska u antologiji i u knjizi Morska roza: wiersze, 1998. godine.
Poezija
- "Zore i vihori", 1947.,- "Pjesme", 1948.,
- "Crna maslina", 1955., hrvatska skladateljica Ivana Lang je uglazbila ciklus od 5 pjesama.
- "Vidrama vjerna", 1957.,
- "Ropstvo", 1957.,
- "Pusti da otpočinem", 1958.,
- "Ti i nikad", 1959.,
- "Koralj vraćen moru", 1959.,
- "Konjanik", 1961.,
- "Jao jutro", 1963.,
- "Bila sam dječak", 1963.,
- "Vjetar Trakije", 1964.,
- "Pjesme", 1964.,
- "Gong", 1966.,
- "Otvorena vrata", 1968.,
- "Ukleti dažd", 1969.,
- "Tragom Magde Isanos", 1971.,
- "Sto soneta", 1972.,
- "I prolazim životom", 1972.,
- "Stid me je umrijeti", 1974.,
- "Olovni golub", 1975.,
- "Apokaliptičke basne", 1976.,
- "Ljubav bijela kost", 1978.,
- "Čitač snova", 1978.,
- "Izabrane pjesme", 1979.,
- "Mapa Magdica", 1979.,
- "Šum krila, šum vode", 1981.,
- "Salto mortale", 1981.,
- "Izabrana djela", 1982.,
- "Grad na Durmitoru", 1988.,
- "Kasfalpirova zemlja", 1989.,
- "Indigo grad", 1990.,
- "Sonetni vijenci", 1991.,
- "Tronožac koji hoda", 1993.,
- "Začarana čarobnica", 1993.,
- "Izbor iz djela", 1995.,
- "Ptica vremena", 1996.,
- "Smijeh od smrti jači", 1997.,
- "Pelin basne", 1998.,
- "Spužvica i spužva", 1999.,
- "Političko Valentinovo", 2000.,
- "Grijeh smrti",2000..
Proza
- "Pod muškim kišobranom", 1987.,- "Krv svjedoka", 1988.,
- "Hrvatska kraljica", 1999.,
- "Noć za pakost – moj život u 40 vreća", 2001.
Dječja poezija
- "Patka Zlatka", 1957.,- "Tuga i radost šume", 1958.,
- "Zec mudrijan", 1958.,
- "Kornjačin oklop", 1958.,
- "Mačak Džingiskan i Miki Trasi", 1968.,
- "Mačak na mjesecu", 1969.,
- "Miki Trasi i baka Pim Bako", 1968.,
- "Miki slavni kapetan", 1970.,
- "Karneval u Kukljici", 1974.,
- "Poznanstvo s danima malog Maksima", 1974.,
- "Igre pred oluju", 1979.,
- "Dvanaest slikovnica o psima", 1983.,
- "Hoću ljutić, neću mak", 1983.,
- "Roda u školi", 1988.,
- "Pokraj Kupe kad se vrapci skupe", 1989.,
- "Moj prijatelj šišmiš", 1990.,
- "Uspavanka za poljubac", 1995.,
- "Kroz prozorčić zime", 1995.,
- "Pčela, duga i mlin", 1997.,
- "Tri morske pustolovke", 2000.,
- "Morska kočijica", 2001.
Dramska djela (izvedena)
- "Marija i mornar",
- "Apsirt",
- "Magareći otok, oliti homo homini asinus",
- "Škola za skitnice".
Nagrade i priznanja
- Maslinov vijenac i titula poeta oliveatus nakon ovjenčanja na manifestaciji "Croatia rediviva: Ča, Kaj, Što - baštinski dani" 1995. u Selcima na otoku Braču;
- nagrada "Tin Ujević" 2003., za zbirku soneta "Suze putuju";
- "nagrada Vladimir Nazor",
- 1959. godišnja nagrada,
- 1982. za životno djelo;
- povelja Visoka žuta žita 2002. na Pjesničkim susretima u Drenovcima za sveukupni književni opus i trajni prinos hrvatskoj književnosti;
- 2010. Europska književna nagrada (KOV).
- nagrada "Tin Ujević" 2003., za zbirku soneta "Suze putuju";
- "nagrada Vladimir Nazor",
- 1959. godišnja nagrada,
- 1982. za životno djelo;
- povelja Visoka žuta žita 2002. na Pjesničkim susretima u Drenovcima za sveukupni književni opus i trajni prinos hrvatskoj književnosti;
- 2010. Europska književna nagrada (KOV).
0 comments:
Objavi komentar